Kada pomislimo na Šumadiju, prva asocijacija su blagi bregovi, voćnjaci, šljivici i mirni seoski pejzaži. Teško je zamisliti da je ovaj krajolik nekada bio poprište ozbiljne vulkanske aktivnosti. Ipak, geologija ne laže – planina Rudnik, najviša tačka Šumadije, krije u svojim stenama priču staru desetinama miliona godina, priču o vatri koja je oblikovala srce centralne Srbije.
Šumadijska eruptivna zona
U doba kada se Alpsko-himalajski pojas još uvek formirao, kroz teritoriju današnje Srbije protezao se pravi vulkanski lanac. Taj pojas se širio od Fruške gore na severu, preko Avale, Kosmaja i Kotlenika, sve do Radana na jugu – sa Rudnikom kao svojevrsnim centrom ove vulkanske oblasti. Reč je o takozvanoj „šumadijskoj eruptivnoj zoni“, delu šireg balkanskog vulkanskog luka koji je nastao usled tektonskih kretanja i podvlačenja okeanskih ploča ispod evroazijske mase.
Ovo nije bila sitna, lokalna pojava. Na prostoru oko Rudnika i danas se mogu nazreti tragovi nekadašnjih kaldera – ogromnih udubljenja nastalih kada se magmatska komora isprazni i teren iznad nje propadne. Pretpostavlja se da je jedna takva kaldera, sa centrom u oblasti današnjeg Knićkog jezera, imala prečnik i do 15 kilometara, što govori o razmerama erupcija koje su nekada potresale ovaj kraj.






